U starom kaštelu na stazi uz more, u prostoru nekadašnjeg poštanskog ureda, a još ranije spremišta za ribarske arte, ljeta 2012/13/14/15 oblikovani su projekti i proizvodi vezani uz povijest, prirodu i ljude Stare Novalje.

Program izložbi i događanja , namijenjen svima "ki nam dojdu i volu ovo misto", bio je rezultat suradnje Umjetničke radionice Petikat, Grada Novalje, mjesta Stara Novalja i Ministarstva kulture RH.

Četiri godine kasnije, početkom kolovoza 2019-e, ispred novog mjesnog doma u Staroj Novalji, osvanuo je plakat s poznatim znakom Sunca. 

A primjećen je i Stanislav. 
What the hell is he building in there? 

 

Ima slika koje pamtimo kao trenutke susreta s iskonskim formatom. O duhu govorimo, jasno. U mladosti, večer s konca 70-tih, nosim Fendera u Jabuku pjesniku kojega obožavam. Par godina kasnije na parkingu Briar St Theatra u Chicagu pokušavam s prijateljem objasniti Tomu Waitsu o čemu razgovaraju dva lika na fotokopijama koje uručujemo. Slika je puno jer život već je dug, ali isti je osjećaj dok silazimo strminom do Kaštela majstor Pipe, brodograditelj-umjetnik kojega su oči ostavile, i ja - sjesti na klupicu ispred galerije.

Ali prije nego Pipova priča krene, jedan stariji mail što sam ga prije koju godinu poslao prijatelju  kao razglednicu iz Stare Novalje:

Taj Josip kalafat i žena mu Marija sjede jutrom na velikoj terasi nedovršene kuće, s pogledom na blistavi staronovaljski zaljev i obline kopna na drugoj mu strani. S oćalima na nosu premda već dugo ne donose korist, Pipe odmara velike šape na brončanom bubnju ispod kanotjere i gleda svoje more. Marija prošiva kožnim koncem stare cipele jer ih je "škoda ća hitit" - tako je bilo i kad smo prvi put došli pitat za čamac, tako je bilo i drugi put kad je Dalibor došao sam. Prvi se put nad rubom terase pojavila Marija i kad je čula da nas zanima kajić, kaže: 'Ajme a Pipe ga već otil zapalit da više ne trune!' 'Ma muči', čuje se njega - pa potraje dok se spusti dolje. Predstavim se koji sam i čiji i gdje mi je kuća. On ne govori ništa. Kažem da bih volio kupit njegov čamac, "ako se može, je li...kad se već ne koristi." Tu on malo misli. 'A što ćete, ćete ga plastificirat...' pita. 'Ne', kažem. 'Imam par prijatelja koje bi veselilo kao i mene, da ga vratimo u more... ako će se dat.... Ako neće, neće.' 'Umjetnici', kaže on mirno. 'Pa evo ča ću ti reć... dat ću ga za cijenu drva. Tisuću i petsto kuna. Tu su i njegova vesla, i sidro, i uže, i ove daske sam po mjeri ispilil za provu kad sam ga još mislil stić popravit... To sve odmah nosite... A ti, Stanislav, slušaj...'

I sjednem s Pipom na arišove daske dok se Dalibor krenuo raspitat za prikolicu i ruke. 'Ja sve znam', kaže. 'Tvoj je otac s bratom tu parcelu od Denone kupil, ima četrdeset godišć... Denona je onda za to zel brodski motor. Tvoj otac je bil pravi čovik.'

Drugi put, Dalibor se popeo na terasu, došao ipak donijet malo kuna za lijepu maketu broda što mu zapela za oko u Pipovoj radioni istom onom prilikom, a za koju mu tada Pipe nije htio ništa uzet.

'E da vidite kako ga je lijepo spakirao Stanislav...', govori Dalibor, 'Vaš brod... u hladu je pod borom, zamotan u bijelo... do prve prilike.' '

'A ki će radit brod?', pita Pipe.

'Pa mi. I još neki naši prijatelji. Jedan je napravio malu jedrilicu, drugi je kipar...'

'I ja.' zaključi Josip Peranić Pipe.

'A ča i Stanislav je umjetnik?', pita Marija.

'On dela interesantne stvari", kaže Dalibor.

'Ja, ma za tebe smo čuli. Na televiziji. A za njega nismo.'

I tu Pipe opet grmi: "Muč! - o pravim ljudiman se nikad puno ne pripovida!!'