DAVOR ŠKUNCA GAUDIĆ

Na bonaci kod Metajne škampari u paškom moru. S prvim suncem isključimo motor i slušamo tišinu i dugu valovitu kosu i plave oči imamo i puni smo mulja i malo guštamo u svježoj ikri, a potom rasijecamo lubenicu. U svim poglavljima životne knjige vezane uz Pag - time i Skale ove - potomak veselog sveca Gaudencija odigrao je neprocjenjivu ulogu. A i da nema toga, što napisati o prijatelju s kojim doživiš i preživiš Tempest - nego priču koju voliš.

tuljanWWW-2cfd8cf925a54dc08e3f137dfebf4296.jpg

Uhvatio jednom Gaudića Škuncu na paškome moru san. I ugleda on sebe odjednom nasred vale staronovaljske, gdje nikada ranije nije spustio palingar - kako drijema u čamcu nakrcanom vršama, a i čamac i on, i vesla i more, sve posuto svjetlucavom prašinom... Posred korita, kao visok jarbol, osovile se skale. Njima već silazi neobičan gost.         

“Davor Škunca?”
“Jesam”, prene se škampar, “Gaudić... Iz Novalje. Zovu me i Tuljan...Treći Bob.”

“Ja sam Sveti Augustin”, predstavi se vitki sjedokosi čovjek u osobitoj odori. Iz džepa izvadi veliku kovertu i pruži je Tuljanu. “Dolazim ti kao listonoša... Uzmi, čitaj!...”
I već se uzvere natrag skalama.

Tuljan prihvati kovertu i probudi se. Brod mu pluta na bonaci, na istoku blijede zvijezde.
“A ća će ovo bit...”
Iz koverte izvuče tridesetak listova tipkanog teksta pod naslovom Ariel iz Pečuha, film.
“Likovi...” pročita glasno na prvoj stranici. “Nelson, Tuljan, Nikola, Marija, Kuharica koja pjeva, Josip i Vlastelin... Hm...”


I dok je sunce izlazilo, pročitao Tuljan scenarij dvaput. Prvi put brže, drugi put sporije. Kad je sve na mjesto sjelo, sjeo i on razmisliti... Tko mu to šalje i zašto baš sada... Tko je tu Vlastelin i što je uopće taj film...  

Odjednom, skoči na noge i pljesne se po ćeli: “Hjabate, pa da! Znam!”
Tu zapali motor, okrene pramac ka obali i zabrazdi ravno kući.

I cijelim je putem slavio svoju netom donesenu, a nama ovdje nepoznatu odluku; i pjevao je i fućkao i svirao air-guitar, zasluženo potežući po gutljajčić bobovače.

(I cijelim je putem mislio na Ingu i mislio na sinove, ali više od svega je mislio o knjigama, i na to kako je u njima, baš kao i u zvijezdama, za svakoga od nas sve točno zapisano, i kako nam valja samo gdjekad biti budan, osluhnuti glasove i prepoznati znak, i okrenuti tada, nasumice, najbližu neku stranicu i malko samo, pinku, pročitati...)