U starom kaštelu na stazi uz more, u prostoru nekadašnjeg poštanskog ureda, a još ranije spremišta za ribarske arte, ljeta 2012/13/14/15 oblikovani su projekti i proizvodi vezani uz povijest, prirodu i ljude Stare Novalje.

Program izložbi i događanja , namijenjen svima "ki nam dojdu i volu ovo misto", bio je rezultat suradnje Umjetničke radionice Petikat, Grada Novalje, mjesta Stara Novalja i Ministarstva kulture RH.

Četiri godine kasnije, početkom kolovoza 2019-e, ispred novog mjesnog doma u Staroj Novalji, osvanuo je plakat s poznatim znakom Sunca. 

A primjećen je i Stanislav. 
What the hell is he building in there? 

 

Mešćarani i prijatelji mjesta autori su grupne izložbe koja predstavlja radove napravljene u Staroj Novalji. Tonica, Lovre, Vlatko, Grgo, Tonči, Pipe, Hrvoje, Marela, Blaženka, Jakov, Dalibor, Klasja, Sven, Silvana, Ruggero, Joško, Stanislav... zastupljeni su ostvarenjima za čije je postojanje zaslužna ne toliko potreba da se učini umjetničko djelo nego da se oblikuje proizvod ili proslijedi poruka koji se u trenutku rada čine smislenim, korisnim ili jednostavno lijepim.

Raznolikost pristupa i izričaja, formata i materijala, pa i širokog vremenskog raspona u kojemu su radovi nastali, na prvi se pogled uočava kao osnovna značajka izložbe. Koncept njena postava želi pak pokazati da se i u takvoj raznolikosti može kriti i otkriti uzorak sklada i zajedništva, one vrste poetičke, estetske ili etičke povezanosti na koju pomišljamo kad god govorimo o identitetu neke zajednice, pa bilo to naše malo selo, otok ili Hrvatska u cjelini. Vjerujemo da će posjetitelji ovog ambijenta, oblikovanog kao osobni, intimistički životni prostor, moći osjetiti dašak humora, prisnosti, truda, kreativnosti, posvećenosti - ukratko, duha Stare Novalje. 

Ova izložba tako na svoj način simbolizira i čitav koncept projekta Skala do Sunca, kojemu je namjera nalaziti i predstavljati upravo te skrivene ili zanemarene, ali uvijek postojeće niti ljudske povezanosti i važnosti - kako međusobne, tako i s poviješću i prirodom u kojoj se imamo sreću družiti. Te su niti prečke na skalama i na njima se temelji konstrukcija gradnje.

Hvala svim autorima na ustupanju svojih radova i pomoći pri oblikovanju izložbe kao toplog i zanimljivog prostora u kojemu je vrlo ugodno biti domaćinom i kojega sada možemo nazvati i zajedničkom dnevnom sobom cijele Stare Novalje.

Na zidu nasuprot ulaza u galeriju veliki je format s motivom 'Posljednje večere', tkanja Tonice Peranić. 

Iznad kamenog krokodila i ptice Lovre Peranića, na polici ukrašenoj heklanim radom Silvane Peranić, dominira čamac Ruggera Parenzana, dugogodišnjeg gosta kuće Denona, napravljen prema izvornom modelu staronovaljskog brodograditelja Josipa Pipa Peranića. 

Žena koja spava ili sredozemna medvjedica? Skulptura i njen postament 'ubrani' na Zaglavi, dar gospodina Željka Šanka zvanog Santos. Skulpture i ideje Santos, baš kao ni Piccaso, "ne traži, nego nalazi". "A zašto vas zovu Santos?", pitam. "Igrao sam nogomet" smiješi se Santos, "u svoj dan..." "Znači po Đalmi?", pitam dalje, "Ili po Niltonu?"

Jedan od najčešće komentiranih radova na izložbi ovaj je par 'ljubavnih žličica' od bademova drva iliti medule. Idejno i izvedbeno zadivljujući rad/dar napravio je Jakov Habjan u dobi od 16 godina, ljeta 2013. u Staroj Novalji, kao poklon svojim roditeljima za godišnjicu vjenčanja.

Od istoga mladog autora izložena je i ova lula, ručni rad od maslinovog i trešnjinog drva. Zajedno s ovim prirodnim staronovaljskim postamentom rad se zove 'Osmijeh sa Zaglave'.

Ozbiljan i lijep prilog donio nam je Grgo Peranić dva dana prije otvorenja izložbe. Dvije kratke nove pjesme staronovaljskog klasika napisane rukopisom na malom papiru bile su potpisane jednostavno: nepoznati autor. "Zašto?" pitam. "A ča ću pisat ime? U ovoj dobi to više nije važno."

Fotografirajući fotografa na mulu Mula 7, Hrvoje Đukez dobio je lijepu staronovaljsku fotku naslovljenu 'Reineger'...

... dok je fotografirani Sven Medvešek u svome kadru ponovo uhvatio prisutnost neobičnih bića.

Originalni portret Stare Novalje istovremeno i na literarni i na dizajnerski način, sačuvani ljetni crtež Klasje Habjan u dobi od 12 godina.

Kućni ukras Blaženke Peranić najljepše izgleda izložen suncu (dok hoda po skalama) između galerije i Blaženkine kuće. Kome neće dati mira kako je Blaženka uspjela kaširati končiće u ovako pravilnu kuglu, najbolje da je pita, kao što sam je i ja pitao. I zato sada znam.

Dvije od nekoliko novih pjesama Tonča Denone. Kao što se u trenutku prvog čitanja prirodno nasmiješi čovjek, tako se sada već, u zrcalu bliske budućnosti (sve se može ogledati u bonacama Stare Novalje), prirodno smiješi jedna prava zbirka mešćarskih pjesama.

Zanimljiv rad pomorca i dizajnera Vlatka Bogovića za izložbu je posuđen sa zida stare kuće deda Marušića. Fotografiran je na sunčevom svjetlu dok čeka mjesto na zidu nasuprot ulaza.

 

Mornar Klasje Habjan ne skida oka s Donjeg kraja, takva mu je pozicija u vitrini kod dovratka...

... dok Garfield s Uljaka točno zna koja mu pozicija jamči besmrtnost.