U starom kaštelu na stazi uz more, u prostoru nekadašnjeg poštanskog ureda, a još ranije spremišta za ribarske arte, ljeta 2012/13/14/15 oblikovani su projekti i proizvodi vezani uz povijest, prirodu i ljude Stare Novalje.

Program izložbi i događanja , namijenjen svima "ki nam dojdu i volu ovo misto", bio je rezultat suradnje Umjetničke radionice Petikat, Grada Novalje, mjesta Stara Novalja i Ministarstva kulture RH.

Četiri godine kasnije, početkom kolovoza 2019-e, ispred novog mjesnog doma u Staroj Novalji, osvanuo je plakat s poznatim znakom Sunca. 

A primjećen je i Stanislav. 
What the hell is he building in there? 

"Znam da je opasno. Po zlatu se lako sklizneš. Toliko se kiča i prevare veže uz pojam zlata... Sad kako s tim na kraj kad osjetiš da ti samo zlato na slici odgovara, kad ga slika treba. A čim je tako, meni se zlato sviđa i ja ga odmah volim. I veseli me", kaže autor. A njegov sugovornik odmah preko zidića kao da čuje stih susjeda Tonča Denone: more je kako velo platno, piturano u modro i zlatno.

"Drugo", nastavlja Dalibor u razgovoru prije otvorenja izložbe, "zlato nije samo boja, zlato nije uopće boja. Ono je zbilja samo to što jest - zlato. I slikari doslovno, ako koriste zlato, slikaju zlatom. Taj materijal su tanki listići zlata. Meni se to uklapa i u te moje opipljivosti, hrapavosti koje na slici volim, reljefe, enformele... A kad zimi iznad Rijeke razmišljam o Pagu, kroz one vlažne hladne magle ja maštam o suncu i sanjam o toplini - i tu mi to njegovo zlato jako treba. Pa imaš i ti onaj stih: 'Ako me sretneš u zlatnom sjaju...' I to mi je to - ne dakle zato da nešto prodam kao kič ili laž, nego da iskažem čistu čežnju, ono što mi odgovara slici topline, vreline, jare, pa i te povijesne patine paške, ne bogataške nego baš siromaške. Jer zlato je - ovo moje ili naše kako ga tu osjećamo - sjaj te ljudske muke i truda, muke pod suncem na kamenu, taj kamen je zlato, taj zadnji bljesak zalaza na njemu kad žurnada ljudska završi... Neke su boje tople, neke su hladne, srebro je recimo hladno, ali zlato... zlato je toplo da ga jebeš."

Ne cenzuriramo slikara. Riječi, kao i potezi kistom, rukom, dlijetom, premazi voskom, šelakom, uljem, a sve zajedno na zvučnu sliku gitare orkestrirane zrikavcima, grade cjelovitu sliku. Sliku zrelog doba jednog mršavog polugolog čupavca kojega je Milina Gordana jednog davnog ljeta dovela sa sobom u Staru Novalju. Sliku koja će na kraju, kojega možda i neće biti jer zašto bi baš svemu došao kraj, postati opet radni materijal, tanki listić zlata nošen lahorom maestrala iznad jedne predivne morske uvale.