U starom kaštelu na stazi uz more, u prostoru nekadašnjeg poštanskog ureda, a još ranije spremišta za ribarske arte, ljeta 2012/13/14/15 oblikovani su projekti i proizvodi vezani uz povijest, prirodu i ljude Stare Novalje.

Program izložbi i događanja , namijenjen svima "ki nam dojdu i volu ovo misto", bio je rezultat suradnje Umjetničke radionice Petikat, Grada Novalje, mjesta Stara Novalja i Ministarstva kulture RH.

Četiri godine kasnije, početkom kolovoza 2019-e, ispred novog mjesnog doma u Staroj Novalji, osvanuo je plakat s poznatim znakom Sunca. 

A primjećen je i Stanislav. 
What the hell is he building in there? 

 

Za Svetog Franju Asiškog kažu da je, kad bi mu radost uznijela melodiju duha, volio zapjevati na francuskom. Željko je, čujem, jedno ne tako sretno svoje razdoblje označio time što bi govorio isključivo na francuskom. Za one koji su poznavali taj jezik to i nije bio baš francuski, ali to je manje važno. Željko je zauvijek ostao Francuz, pa tako i danas dok iz malog ribarskog čamca široko mahne Stanislavu i Pipu koji pod bijelim skalama ispraćaju sunce s klupe pred Kaštelom.

Što ustvari neki jezik jest ili nije, pripada također konvencijama, a njima je Željko najmanje sklon. Ne krije da je Starom Novaljom još u djetinjstvu začaran i određen, premda je veći dio života proveo i provodi u Rijeci, ali i ne štedi prigovore na račun osobina ljudskih i navika ponašanja kojima bi svjetonazor Franje Asiškog - da se npr. taj vedri isposnik sa svojom hrpicom prosjaka pojavi sutra na Donjem putu - prije izazvao zazor i strah nego li ikakvo uznesenje duha. Ali ima i nade i neugaslog otpora u toj Željkovoj strogoći, ima i ljubavi prema dobrim ljudima sa starih mešćarskih fotografija, bohemima, filozofima-slobodnjacima kakav je pomalo i sam. Svjedoči tome i njegov čamac, dobrog motora ali vrlo malen - solistički.